Čitateljski klub- Kratka priča o malom čovjeku

Današnju kratku priču možete pročitati u nastavku

Sanja Pilić

KRATKA PRIČA O MALOM ČOVJEKU

Mali čovjek bio je zaista mali. Nogice u svim mogućim ogledalima, i u svim mogućim pozama, bile su nogice malog čovjeka koji cipele gazi na van. Rukice su bile odrasle, pohlepne, uščuvane, sitne, mlake u rukovanju i podvodačke u milovanju. Mali čovjek nije imao sreće ni s očima, nalikovale su na oči prepariranog kunića i često se sužavale od zločestoće ili lukavstva, tako da bi od njih ostale samo dvije smeđe piknjice.

Mali čovjek nije bio zadovoljan mjerom koju mu je dala sudbina i želio je prerasti u velikog čovjeka. Za vitamine i sport bilo je prekasno, što je tu je, uvijek će kupovati košulje u dječjoj konfekciji i uvijek će u kinu sjediti najdalje u petom redu. Trebalo je nešto izmisliti, trebalo je nešto učiniti!

Mali se čovjek povukao u svoju sobicu i napravio plan rastenja, plan misli, plan prijatelja, plan razgovora, plan držanja, hodanja, ljubakanja, glumatanja, lažakanja, podmetanja, prevrtanja. Dobro je razmislio mali čovjek.

Kada je izašao iz sobe imao je smeđu dolčevitku, plavi baloner, kišobran i talent. U izlozima mu se činilo da je nešto veći. Talent je napokon došao, nakon tolikog čekanja, talent je pokucao na prozor i ušao u sobicu, i ušao u malo stisnuto srčeko i u veliku prostranu taštinu.

– O, kako je lijepo biti odabran, kako je lijepo biti istaknut, kako je lijepo biti drugačiji! – cvrkutao je mali čovjek. – Moram naći ženu koja će hraniti moj talent, moram naći ljubavnicu koja će se opijati mojim talentom i moram odabrati prijatelje. Život je jednostavan. Jedan i jedan jesu dva – smješkao se mali čovjek i gledao kako se ulica pripitomljava i postaje njegovom.

Raznježen, ušao je “K Marici”. Neki su rekli zdravo, neki su rekli bok, neki su se nasmiješili. Mali čovjek je zbrajao, odbijao, računao, i napokon pozdravio samo dvoje.

– Ne treba se miješati sa svakim – mislio je mali čovjek i pozvao svoje preostale i potvrđene prijatelje na ručak.

Uz vinjak, on im je ispričao o svom talentu. Oni su bili zadivljeni, ošamućeni, veseli i podmićeni. Tapšali su malog čovjeka po ramenima i gugutali. On je bio očaran i sabran. Već je znao kako se treba držati čovjek od uspjeha, u svakom slučaju malo pognuti glavu, mreškati bore na čelu, govoriti dubokim glasom i povremeno strijeljati pogledom, i nikada, baš nikada ne gledati u oči. Sve je naučio mali čovjek i sada je bilo lako. Bio je jako veseo i upravo je postajao jako zločest.

Priča o talentu proširila se gradom. Mali je čovjek radio sličice s visibabama i sunčekima i ogovarao druge sličice. Neke je prešućivao pa ih je kasnije hvalio. Znao je pričekati, nikada nije žurio. U sebi, patio je što su njegove visibabe tako visibabaste, prepoznatljive i prazne. Negdje u sebi sjećao se da je nekoć nosio gumene gaće i pelene, da su ga voljele mame i tate, da je bio nevin, dobrodošao i željen, i da od toga ništa nije ostalo.

Žena, zubarica, popravila mu je sve zube nakon vjenčanja, ostavila novac na noćnom ormariću, vratila se u ordinaciju i bacila na posao. Ljubavnica mu je uvijek pomalo lagala, i penjala se preko tuđih stepenica na svoje iskonstruirane stolice od stiropora, tražeći u njemu oslonac i eventualnu pripomoć u zločestoći.

On nije točno znao u čemu je pogriješio, jer imao je talent i uspjeh, a ipak nije bio sasvim zadovoljan, ljubavnica je imala krive noge, a i on je poružnio.

Odustao je od visibaba, pa je crtao jabuke i kruške, i pisao anegdote. Anegdote su se događale samo drugima, i on je pamtio male inserte iz tuđih života, zapisivao ih i smatrao se gotovo kroničarom. Bio je pisac i slikar i mali čovjek. Nikako baš nije bio veliki. I dalje nije mogao podmititi mesara iz ulice da mu proda najbolje meso. Mesar se naprosto nije dao, birao je svoje mušterije. Ništa mu nije pomagalo: ni ulagivanje, ni podmićivanje, ni slika u novinama. Malog čovjeka su se bojali prijatelji, slikari, pisci i ljubavnice, ali poštari, prodavačice, dimnjačari i prolaznici, nisu ga prepoznavali.

Mali je čovjek prijateljevao s televizijom i gurao se u razne plišane fotelje, nefotogeničan, zloban i nepotreban. Oh, obični ljudi ga i dalje nisu pamtili, i on nije volio obične ljude. Nije volio ništa što nije mogao dobiti ili kupiti. I sve što je kupio, kupio je vrlo jeftino. Njegovi jalovi prijatelji, njegove jalove ljubavnice, svi su mu pružali ruke za druženje, pokušavajući udružiti svoje sobne talente, postati jaki tamo gdje su slabi, umnožiti se, želeći osuditi druge za sve svoje osobne, duboke i sakrivene neuspjehe, osvetiti se što su im visibabe visibabaste kako god okreneš, što anegdote nisu smiješne, osvetiti se zbog svojih nelijepih lica, abortusa, osvetiti se zbog toga što njih nisu voljeli kada su sve druge voljeli, osvetiti se za samoću iz koje su iznikli, osvetiti za sve talente koji nisu izmišljeni, za sve talente koji nisu umjetno rođeni.

Mali je čovjek bio razočaran. Ma koliko se trudio, bili su u manjini. Napisao je hrpu anonimnih pisama, ogovarao tuđe prave visibabe, kruške i jabuke, mreškao je čelo i bio je uspješan, ali to nije bilo to, to nije bio taj uspjeh, to je bio uspjeh između nekolicine malih ljudi, malih strasti, malih istina, jedan uspjeh koji mu nije donio zadovoljstvo, nije mu pomogao da promijeni konfekcijski broj, zaustavi starenje, spriječi opadanje kose, sakrije vlažne ruke. Istina, imao je kućicu, zubaricu, debeljuškastog sina, krivonogu ljubavnicu i užasne visibabe, ali sve je to mogao imati i bez tih silnih napora, i sada bi možda bio star i ružan, ali ne bi bio tako zločesto ružan, i tako patetično, i s većim bi se zadovoljstvom brijao svako jutro.

Mali je čovjek osjećao da je pogriješio. Bio je već previše star da to ne bi priznao. Nikako se nije mogao sjetiti kad je počeo griješiti. Nije, doduše, ni znao gdje je to griješio. Ali negdje u glavi pamtio je da je nekoć imao tate i mame, da je imao gumene gaće i pelene, i da je bio nevin, dobrodošao i željen.