Nastavljamo s inicijativom „(In)visible artists“ – (ne)vidljivi umjetnici , kroz koju na tjednoj razini na našim mrežnim stranicama objavljujemo sadržaje vezane za poznate ličnosti iz Hrvatske i svijeta koje su usprkos oštećenju vida/sljepoći postigli afirmaciju u raznim granama društvenog života (kultura, medicina, razvoj civilnog društva, ljudska prava itd.).
Helen Keller
Helen Keller američka je književnica i aktivistica čiji su životni stavovi i nastojanja znatno promijenili način na koji promatramo osobe s invaliditetom. Rođena je 1880. godine u imućnoj obitelji kao potpuno zdrava djevojčica. Međutim, s dvije godine obolijeva od bolesti koju je njezin liječnik nazvao brain fever (vjerojatno meningitis) i ostaje potpuno slijepa i gluha. Odrastajući, sve je više frustracija i bijesa nakupljala u sebi otežavajući posao onima koji su joj pokušavali pomoći pa su mnogi njezinim roditeljima, koji su svim silama pokušavali pronaći najbolje rješenje, savjetovali smještanje u ustanovu. Ipak, Helenina majka nije planirala odustati i nizom preporuka dolazi do Anne Sullivan, učiteljice koja će napraviti potpuni zaokret i zajedno s Helen dokazati da osobe s invaliditetom mogu živjeti bogatim i ispunjenim životom. Anna Sullivan je primijenila metode podučavanja Laure Bridgman. Davala bi Helen predmete da ih opipava, a istodobno je u njezinu slobodnu ruku prstima otkucavala njihove nazive.
Nesvakidašnja marljivost učenice i iznimno strpljenje učiteljice urodili su nesvakidašnjim i iznimnim rezultatima. S deset godina Helen je potaknuta pričom o gluhonijemoj Norvežanki Ragnhild Kaata, pokušala proizvoditi oralni govor. Također je mogla razumjeti ljude koji nisu znali ni abecedu prstima niti Braillevo pismo. Uspijevala je to dodirom njihovih pokreta usnama. Provodila je puno vremena u Perkinsonovu institutu, čiji je voditelj Michael Anagnos godinama pratio njezin napredak te pisao idealizirane i katkad pretjerane izvještaje o njezinim uspjesima. Nakon što je u jednom od svojih izvještaja objavio Heleninu priču, za koju se kasnije ispostavilo da je vrlo slična već objavljenoj priči Margaret Canby. Anagnos se osjećao prevarenim i s vremenom se distancirao od Helen Keller i njezine učiteljice Anne Sullivan.
Epizoda s plagiranom pričom povoljno se razriješila i nije obeshrabrila Helen u želji za daljnjim obrazovanjem i učenjem. S 14 godina upisala se u specijalnu školu za gluhu djecu u New Yorku, gdje se na iznenađenje mnogih, posvetila upravo učenju jezika. Od 1900. do 1904. godine studirala je strane jezike i povijest na Radcliffe Collegu u Bostonu, a specijalizirala se za englesku književnost. U vrijeme studija nastaju i prva njezina djela. Pomoć u pisanju pružao joj je mladi harvardski apsolvent John Macy, budući suprug učiteljice Anne Sullivan.
Autobiografska knjiga Povijest mog živola (1902.) postala je pravi bestseler i prevođena je na mnoge jezike. Upoznala je mnoge poznate osobe svoga vremena, a neki od njih smatrali su je pravom heroinom. Tako je Mark Twain jednom rekao da su dva najzanimljivija karaktera 19. stoljeća Napoleon i Helen Keller ili pak da je ona najveća žena nakon francuske nacionalne heroine Ivane Orleanske.
Živjela je u mraku i tišini, ali je pronašla načine kako doživjeti svijet oko sebe. Znam da je svijet koji vidim svojim prstima živahan, šaren i zadovoljavajući, napisala je o ljudima koje je sretala puno su joj govorile njihove ruke, što je vrlo pronicljivo opisala: Ruke ljudi, koje srećem na mome putu govore sa mnom bez riječi. Jedne od tih ruku djeluju odvratno, dok u drugima osjećam toplinu, koja na mah zagrijava moje srce. Takav je dodir ruke nekog malog djeteta, jer u njemu za mene ima više sunčane svjetlosti nego za nekog drugog. Srdačan pozdrav ili kakvo prijateljsko pismo uvijek mi čine istinsko zadovoljstvo. Sretala sam ljude, koji su toliko daleko od radosti, da mi se je, kada sam stisnula njihove ruke činilo, kao da sam se rukovala sa sjeveroistočnom burom.
Uz književni rad Helen Keller je bila aktivna u Američkoj zakladi za slijepe, radila je na prosvjećivanju i senzibiliziranju javnosti za probleme slijepih i gluhonijemih te na poboljšanju državne brige za slijepe. U toj je misiji obišla četrdesetak zemalja. Za svoj je rad dobila brojna priznanja i počasne titule.Stekla je doktorat iz filozofije, služila se engleskim,njemačkim, francuskim, latinskim i grčkim jezikom, napisala poveći broj knjiga, u audijenciju su je pozivali predsjednici, premijeri i kraljevi mnogih zemalja, divili su joj se književnici, umjetnici i znanstvenici. Smatrala se i osjećala sretnom osobom. Zagovarala je političku i socijalnu pravdu, borila se kako za prava osoba s invaliditetom, tako i za prava žena. Tijekom 30-ih, 40-ih i 50-ih godina 20.st. puno je putovala svijetom donoseći milijunima ljudi nadu i hrabrost, uvjeravajući ih u ljepotu i smislenost života, odvraćajući ih od odustajanja.
Nakon smrti Anne Sullivan 1963. godine živjela je s Polly Thomson, a zatim s Winifried Corbally. Početkom 60-ih godina povlači se iz javnosti. Umrla je 1. lipnja 1968. u 88. godini života. Potkraj svog neobičnog i uzbudljivog života izjavila je: Slijepa sam, ali vidim; gluha sam ali čujem.
O detaljima ovog fascinantnog puta možete saznati više kroz odličan film: “The Miracle Worker” koji prati priču Hellen Keller i Anne Sullivan.
