11.1.2019. posjetili su nas naši prijatelji iz Udruge slijepih Varaždinske županije , te nam je gosp. Davor Janušević održao radionicu kroz koju smo dobili mnogo informacija, znanja i upoznali vještinu eholokacije.
EHOLOKACIJA – KAKO FUNKCIONIRATI BEZ VIDA
Zamislite da pjevate u nekoj maloj ograđenoj prostoriji ili na otvorenoj livadi. U svakoj od dviju situacija zvučat ćete si drugačije. U prvom slučaju, zvuk koji proizvedete širit će se do zidova, djelomično odbiti od njih i vratiti nazad kao jeka. U drugom će se slučaju više zvuka raspršiti pa će jeka biti znatno manja. Karakteristike reflektiranog zvuka razlikuju se s obzirom na oblik i veličinu prostora te na materijal od kojih su građeni zidovi, pod i ostalo. Poznato je da se, primjerice, operne dvorane dizajniraju na način da se smanji širenje jeke.
Postoji način na koji se mogu odrediti karakteristike prostora u kojem se osoba nalazi, na način da se uspoređuje odlazni signal (npr. zvuk koji osoba ispušta) i povratna jeka – tzv. eholokacija. Koriste je neke skupine životinja, poput sisavaca (šišmiši, delfini, kitovi) te neke ptice. Eholokacija omogućuje procjenu oblika, prostornog smještaja, materijala i udaljenosti nekog objekta. Možda će vas iznenaditi da i ljudi mogu koristiti eholokaciju i to prilično uspješno. Od izuzetne je praktične koristi slijepima, budući da pruža informacije koje čovjek inače zahvaća osjetilom vida. Postoje primjeri slijepih ljudi koji, zahvaljujući razvijenoj sposobnosti eholokacije, mogu šetati, trčati, baviti se sportom i slično.
Kako eholocirati?
Da bi uspješno koristili eholokaciju, ljudi trebaju imati normalno razvijen sluh. Eholocirati se može proizvodeći „klikove” jezikom i usnama i slušajući povratnu jeku. Zvuk koji se proizvede „klikovima” širi se do objekta, a karakteristike povratne jeke pružaju informaciju o njegovim karakteristikama, udaljenosti, veličini, prostornom smještaju i sl. Postoje pravila i upute kako točno proizvoditi „klikove” i interpretirati povratni signal. „Klik” se može proizvesti na razne načine, ali se smatra da je palatalni „klik” najbolji za prirodnu eholokaciju ljudi. Palatalni je „klik” dobio naziv prema palatalima ili nepčanim suglasnicima. To su suglasnici čiji se izgovor tvori na način da prednji ili srednji dio jezika dodiruje nepce (npr. č, ž, š, dž i sl.), a palatalni se „klik” proizvede brzim pokretom jezika od korijena gornjih zubiju prema nazad i dolje.
Tko može eholocirati?
Zabluda je da ljudi normalno razvijenog vida ne mogu koristiti eholokaciju te da slijepi ljudi imaju bolje razvijen sluh. Premda postoje dokazi da su slijepi ljudi osjetljiviji na jeku nego ljudi normalnog vida, ne znači da ovi drugi ne mogu eholocirati. Sposobnost eholokacije može se uvježbati, bez obzira na vidne sposobnosti. Neke od prepreka za razvoj sposobnosti eholokacije slabije su razvijene slušne sposobnosti.
Koja se područja mozga aktiviraju prilikom korištenja eholokacije?
Slijepi ispitanici eholocirajući mogu odrediti oblik, smjer gibanja i smještaj objekata s vrlo velikom točnošću. Thaler, Arnott i Goodale (2011) pratili su koja se područja mozga aktiviraju kod dvojice slijepih ispitanika tijekom eholokacije i našli povećanu aktivnost vizualnog korteksa. Aktivnost istog bila je nešto veća kod ispitanika koji je vid izgubio s 13 mjeseci, nego kod ispitanika koji je vid izgubio u 14. godini života. Autori objašnjavaju da postoji nekoliko mogućih razloga različite aktivacije vizualnog korteksa kod dvaju ispitanika. Prvi je razlika u vremenu gubitka vida, a drugi je razlika u vremenu aktivnog korištenja eholokacije. Prvi je ispitanik slijep od rane dobi i koristi eholokaciju duže vremena od drugog. Općenito, kod slijepih ljudi može doći do reorganizacije nekih područja mozga (vizualnog korteksa), što im omogućuje efikasnije korištenje zvučnih informacija. Nadalje, slušni je korteks za vrijeme eholociranja bio podjednako aktiviran dvojici slijepih i dvojici kontrolnih ispitanika normalnih vidnih sposobnosti.
Arnott i sur. (2013) proveli su istraživanje sa slijepim ispitanicima koji su, u različitim zadacima eholokacije, procjenjivali lokaciju predmeta, njegov oblik ili materijal. Utvrdili su da su se ispitaniku koji je vid izgubio u ranoj dobi (s 13 mjeseci), prilikom eholociranja aktivirala područja vizualnog korteksa i područja mozga zaslužna za procesiranje specifičnih obilježja predmeta, poput lokacije, oblika i materijala. Ove rezultate autori su objasnili značajnim utjecajem ranog iskustva gubitka vida i vježbanja eholokacije.
U istraživanju Tenga, Puri i Whitneya (2012), ispitanici koji su u ranoj dobi izgubili vid pokazali su na testovima spacijalne rezolucije rezultate gotovo na razini životinjskih vrsta specijaliziranih za eholokaciju (poput šišmiša). Također, dob gubitka vida pokazala se značajnim faktorom za sposobnost eholociranja; ispitanici koji su ranije izgubili vid s većom su preciznošću prepoznavali karakteristike reflektiranih zvukova (jeke), na temelju kojih su zaključivali o karakteristikama objekata. Nadalje, istraživanjem Thenga i Whitneya (2011) utvrđeno je da adekvatnim i dovoljno dugim treningom ispitanici normalnih vidnih sposobnosti mogu uvježbati eholokaciju do razine koju postižu rano oslijepjeli eksperti za eholokaciju.
Zaključak
Rezultati istraživanja sugeriraju da se procesiranje zvučnih informacija, kod slijepih i ljudi izvježbanih za eholokaciju, odvija u vizualnom korteksu te da dob gubitka vida utječe na stupanj funkcionalne i strukturalne reorganizacije mozga. Osim toga, neka istraživanja potvrđuju pretpostavku da je eholokaciju, ukoliko osoba ima normalno razvijen sluh, moguće izvježbati, bez obzira na vidne sposobnosti. Slijepim i ljudima s oštećenjem vida omogućuje efikasnije istraživanje okoline i veći stupanj samostalnosti u svakodnevnim aktivnostima. Osim toga, dokaz je fenomena plastičnosti mozga i izvrsna kompenzacija nedostatka vida.
https://www.youtube.com/watch?v=u4Dj7drm9Ig
https://www.youtube.com/watch?v=WHYCs8xtzUI
